< idi nazad

Za optimizaciju životnih ciljeva

Znate li zašto ljudi vole da čitaju motivacione poruke? Onog trenutka kada se sretnemo sa tako okrepljujuće pozitivnim pogledom na život, duboko u nama pokrene se bura potisnute energije. Motivacione poruke nas obmanjuju na sasvim nevin način. One ne lažu, samo prikrivaju jedan deo istine. A to je da uprkos tome što je gotovo sve moguće, svaki uspeh iziskuje i mnogo, mnogo truda.

Nije neophodno da poželite da postanete milioner. Pokušajte da potpuno čisto volite sve ljude oko sebe makar na jedan dan. A onda uključite televizor i promenite bar tri kanala. Sasvim dovoljno kanala za odustajanje od uzvišene misije.

Univerzalni zakon inercije

Nema u tome ničega čudnog. Uvek je mnogo više razloga da nešto ne uradimo, nego da to uradimo. Kao što kaže Prvi Njutnov zakon:

Svako telo koje miruje teži da ostane u stanju mirovanja i svako telo koje se kreće teži da nastavi da se kreće istom brzinom i u istom smeru ukoliko na njega ne deluje neka sila koja ga prinudi da promeni stanje mirovanja tj. jednolikog pravolinijskog kretanja.

Isto tako, bilo je mnogo verovatnije da se nikada ne rodimo. Pa ipak, rođeni smo. Iz ugla verovatnoće i kombinatorike, to što smo živi jeste čudo. Ali, u životu se takva čuda ne događaju.

U kafani žive veliki ljudi

U svakoj kafani u Srbiji (dobro, u kafiću, na seoskom igralištu, ispred prodavnice-zadruge, a i usred kladionice) sedi po jedan olimpijski talenat, osujećen u svom pohodu ka slavi, i po jedan genije koji bi, da su okolnosti bile drugačije, verovatno pronašao lek za neku neizlečivu bolest.

Ili bar dovršio makar jedan neostvareni Teslin projekat.

Od njih ćete moći u svakom trenutku da dobijete precizan i detaljan elaborat o razlozima zašto su ipak ostali tu gde jesu. Uverljivo, kao što zvuči svaka priča u koju je uloženo mnogo vremena i truda i koja je već toliko puta ispričana pre nego što je dobila svoju kristalnu formu.

Pogledajte oko sebe

Nemoguće je ne primetiti da se vremenom, oko nas, iskristalisao jedan veliki društveni sloj neostvarenih ljudi. Uglavnom su odlični kafanski pripovedači. Ali, nisu oni mogli više samo u njihovoj priči. Najčešće su zaista mogli mnogo više. Jer, svi smo mi ostali bar za jedan korak iza svog potencijala, i ostaćemo to zauvek. A smisliti opravdanjene lakše je nego uraditi pravu stvar. Za ovo prvo treba samo malo mašte. Za ovo drugo i mašte, i upornosti i volje.

Ne trebaju nam knjige samomotivacije da nas nauče kako da postignemo ono što želimo. Dovoljno je da pogledamo oko sebe i postaće nam jasno kako da to NE postignemo. Naučiće nas tome naši poznanici i najbolji ortaci, roditelji i njihovi prijatelji. Dobro, bar veći deo njih.

Za neuspeh su uvek krive okolnosti (kao i za tuđi uspeh)

Heraklit je tvrdio da je to karakter, ali: Okolnosti mog života su moja sudbina, tako zvuči mudrost ispisana na licima ljudi sa naših ulica. To je i njihova deviza i njihovo sklonište. To je i njihovo varljivo opravdanje. Dok vas ubeđuju da je tako moralo, oni razgovaraju sa sobom. Grmi sa svih strana lucidni monolog samoobmane koji se ponavlja iz dana u dan. To je večno ponavljajuća priča zavisnika da će prestati kad god poželi i bučna govorljivost kukavice o tome kako je opet tako malo falilo da pokaže šta je to prava hrabrost.

Sindrom razmaženog deteta

Svako ima po jednog odličnog ortaka koji je bar za trunku razmaženiji od njega, taman dovoljno da uvek može za sebe da kaže da je ozbiljan. On je upisao fakultet, možda i više njih, ali nekim čudnim okolnostima uvek bi se profesori ustremili baš na njega. I zato nije mogao da nastavi. Trud, koji je ulagao, bio je uzaludan u toj situaciji.

A onda je rešio da će sam smisliti kako da uspe u životu. I počeo je da uči online, jer je sasvim jasno da tu ne može niko da ga kinji. I naučio je dosta, nakon vrlo kratkog vremena. Tada je shvatio da on to može. Još uvek, naravno, može. Ali večeras ima rajd sa ekipom 10 godina mlađom od sebe, a sutra se igra basket u kraju. Ko zna šta će biti prekosutra. Uglavnom, jednog prekosutra, pričaće svima da je mogao stići čak do Majkrosofta.

Sindrom ohole samodovoljnosti

Postoje privilegije koje stičemo rođenjem. Ali postoje i opterećenja koja nam istim dolaze.

Udobnost je varljiva prikaza koju sutrašnjica ne zanima. Iz nje nije nikada nastalo nijedno veliko delo. Svaki komfor uspavljuje, svaki komfor obmanjuje i svaki komfor uništava potencijale. Monasi spavaju na ekserima. Pisci se osamljuju u ledenim sobama dok stvaraju. Oni znaju da se svaka jasna misao utapa u blagodetima udobnosti.

Ima velikih i ima malih ljudi koji su rođeni u velikim gradovima i čije je ime uvek stajalo ispred čuvenog prezimena. Ima i ljudi u gradovima koji smatraju da im studenti iz provincije nepravedno oduzimaju mesta na budžetu fakulteta i onih koji zadovoljno razmatraju koliko su prefinjeniji od većine koju ne podnose. Tako, samozadovoljno, oni sa prezirom posmatraju nedostojnu borbu drugih za uspeh, dokazivanje, za zaslužene privilegije.

A u igri u kojoj ne učestvuješ, ne možeš ni pobediti.

Sindrom rezigniranog intelektualca

A ima i onih koji su se svojski potrudili. Završili najbolje škole, upisali najteže fakultete i ostali iznevereni. Preko svojih leđa prevalili su tone i tone knjiga i najboljeg vaspitanja. Onda ih je dočekao jedan svet za koji se nisu pripremali, svet hladnih zakona ekonomske logike u kom nema mesta za 10 hiljada akademika.

U tom svetu uspeli su neki drugi ljudi bez kulture i morala i to nije pravedno. Rezigniranih intelektualaca koji su stali u mestu nakon što su podigli diplomu sa izvanrednim prosekom. Profesori su ih naučili da vrede više od svih, ali „svi“ nisu bili na tim predavanjima i sada ne razumeju o čemu je zapravo reč. Oni, doduše, poštuju njihovo obrazovanje, onako kako seljak poštuje lepotu boja i miris cveća u gospodskim baštama, ali ne zna šta bi sa njima u svojoj bašti koja se mora okopavati iz dana u dan.

Sindrom straha od promene

Nikada nije kasno za odustajanje od svojih snova.

Postoji trenutak kada ljudi počnu da omalovažavaju tuđe nade i snove jer osećaju da su propustili svoje šanse. To je dežurna ekipa skeptika sa društvenih mreža, ogorčeni prijatelji kojima izbegavamo da pričamo o svojim planovima, razočarani hejteri koji pokušavaju da zatru svaki elan u trenutku nastanka. Iza njihovog rezigniranog stava stoji samo jedna misao: ako zaista postoji mogućnost da se nešto stvarno uradi od jednog života, onda ja nemam opravdanja što to nisam uradio.

Lujza Hej vam neće promeniti život

Čitanje motivacionih knjiga je kao putovanje bez jasnog cilja. To je ubrizgavanje goriva u motor koji posustaje dok motor/organizam ne postane imun na njih. Postoji samo jedan izvor motivacije i ako ga ne pronalazimo u sebi, nećemo ga naći ni u knjigama Robina Šarme ili Lujze Hej. Ta motivacija je prosto rečeno svest da ovaj život, ova mladost i ova nedefinisana energija neće imati drugu šansu, da nakon što proslavimo još jedan rođendan sve može biti samo još teže.

Mi se ne smemo upravljati prema našoj prirodi ukoliko ona uporno ponavlja mantru „Ja to ne mogu“.

„Ja to ne mogu“ je moglo da bude opravdanje svakome ko je ikada nešto postigao, da ništa  ne postigne. Ali oni su odabrali da ne bude. Mislite da vrhunski atletičar više voli da se probudi leti u zoru, dok sunce još nije zapaillo asfalt i ode da trči, umesto da uhvati još koji sat sna? I oni su ljudi od krvi i mesa i sigurno željni sna makar malo više od nekoga ko je ceo prethodni dan igrao PES ili gledao serije na računaru. Ali oni biraju. Svakoga jutra biraju isto. I tako postižu svoje ciljeve. Isto kao što biraju i svi ostali, koji ostaju u krevetu i čekaju pravi dan za novi početak.

Niko nije pogrešio, ako je sledio svoj san

Kako sve počinje? Od prvih izbora koje donosimo u mladosti koja sanja i ne obazire se na surove okolnosti. I dobro je što je tako, što ljudi u svojih 18 biraju vođeni srcem a ne razumom. Obrazovanje nije samo obuka za zanimanje, nije škola zanata – to je rad na sebi u najuzvišenijem obliku. Prve godine punoletstva nisu doba za ozbiljne kompromise i za utilitarizam. Nije reč samo o izboru fakulteta – to je samo jedna forma samoizgrađivanja. Bitno je da se poseduje strast i da se za njom ide. Ona je temelj i kasnije se nad njom gradi. Bez nje malo koji uspeh išta vredi.

Međutim, dođu dani kada praktične prilike nameću svoje imperative. Svako se u tim trenucima nalazi u istoj situaciji. Treba pronaći svoj put. Neko ga traži sam, neko traži pomoć drugih. Neko ga ne traži. Čeka. Jednog dana, kao da se nada, neko će pokucati na vrata, nezvan, i rešiti sve probleme.

Ali neće.

Neophodno je prilagoditi se svetu koji nas okružuje, tom surovom (svako je surovo) vremenu u kom živimo. Od prošlosti treba učiti. Sadašnjost treba osluškivati i od nje učiti. U budućnost treba pametno ulagati.

Ne očekujte preokret u priči. Neću vam otkriti nijednu tajnu, niti vas uputiti na one koji imaju rešenje. Ovo nije reklama za neki od kurseva IT veština. Nećete steći znanje za platu od 1000 evra po ceni od 300 evra, samim tim što ćete platiti nekome da usadi znanje u vas. To je valjda svakome jasno. Ali ako želite da učite, da promenite svoju stvarnost, i imate jaku volju da to i uradite, čak i Lujza Hej može biti u pravu. Jednostavno, na savremenom tržištu rada koje je globalno otvoreno i stalno proizvodi nova zanimanja koja do pre par godina nisu ni postojala (social media menadžeri, stručnjaci za SEO optimizaciju, SEM stručnjaci…), nema opravdanja ni za koga ko se ponaša kao da mu nisu pružene šanse. U samoj Srbiji već postoje hiljade ljudi koje su u tome uspele. Bez veza i laktašenja, bez podmićivanja i učlanjivanja u partije. Jednostavno, držali su oči otvorenim i iskoristili pružene mogućnosti.

Diplome stoje lepo na zidovima, ali praktična znanja stvaraju poslovne prilike

Postoji ozbiljna nauka koja se bavi oblašću prekvalifikacije. Ovaj zastrašujući pojam koji kao da je osmišljen u najhladnijim hodnicima zavoda za zapošljavanje zapravo je sasvim normalna stvar u 21. veku. Svet se promenio ne samo na fizičkom nego i na apstraktnom nivou. Okruženi smo novim značenjima i novim funkcionalnostima. Živimo u vremenu jedne sasvim dinamične stvarnosti. Sada treba pronaći svoje mesto u tom sistemu u kome se svako mora u početku osećati sasvim nelagodno.

Ništa novo pod suncem

Dakle, ako želite da učite, to je stvarno najbolji način da promenite svoje živote. Nema razloga da do kraja života samo pričate šta ste sve mogli biti i učiniti.

To danas nije lakše nego ikada, iako je ovo glavna poštapalica savremenih internet magova i kopirajterski izlaz iz ćorsokaka kad ponestane ideja za dovršetak misli. Učiti je uvek bilo lako za onoga ko želi da uči. I bilo je jeftino još mnogo pre pojave interneta. Sećate se biblioteka? Članarina na mesečnom nivou u rangu je četvrt paklice cigareta. I škola? Uglavnom su oduvek bile besplatne za sve koji su želeli da ih pohađaju. Uostalom, uvek ste u istoj polaznoj situaciji bar kao 98% ljudi na ovoj planeti. Treba se samo probiti među najbolje. Ali nikada ne pobeđuju svi. Na vama je da pokušate. Ako istrajete i uspete, doći će vreme za par sati likovanja i, dok se osvrnete oko sebe, nova borba, novi treninzi, novi problemi.

I nikada nije drugačije bilo u životu, ni za koga, nikada.

Napisao Dušan Stojanović, kreativni pisac u SeoExpert.rs

Dodaj komentar

Komentari (1)

  1. turist12 četvrtak - 14/01/2016 Odgovori

    Strasno je kada svi razlozi za povlacenje unazad nisu produkt nas, nego onih oko nas. 

    Dobar tekst, pozdrav!

Dodaj komentar